Blog - veljača 2016
ponedjeljak, veljača 15, 2016
(flo)

Ne znam zašto,ali muškarci imaju običaj ulaziti i izlaziti iz naših života kako im se prohtje.Imaju toliku slobodu ,kao ono ulazak u trgovinu,pa nešto je zaboravio kupiti,pa se vrati

.A mi,odnosno ja ne znam reči :ne..dosta.Sama sebi ponekad izgledam smješno.Sinoć sam pošla na fitnes,svoju uobičajenu rekreaciju..i već sam počela sa vježbanjem...na biciklu...kad eto njega.Osmjeh na licu,uobičajena spika,kako me nigdje nema,a on već me danima traži?ma daj..koga farbaš?

Bio na putu,sorry što mi se nije javio,posao....jesam li za večeru?
Pa jel on normalan,večera,pita curu koja je na vježbanju i skidanju malo kilograma da dođe u formu za ljeto?mislim u sebi?
Silazim sa bicikla,gledam ga u oči,pomilujem po obrazu,pošaljem pusu i zovnem ga u svlačionicu.100 kg.žive vage,nabildan,190 visine (Blanka bi ga sa lakoćom preskočila)osmjeh od uha do uha..tko bi mu odolio?ja ne,opet gazim svoja uvjerenja..ali što da radim,takva sam.
skinula sam se i tuširam se,gola naravno...mazno ga zamolim da mi opere leđa,prišao mi je,morao se sagnuti,jer sam ja visoka samo 160 cm...obavio je to jako stručno..kao da mu je to urođeno...ali nisamo duljili...požurili smo van ,jer se potalo gužvasto u garderobi.

vani je već pao mrak.Auto ,parkiran uredno...stalno se pitam kako stane u njega...mali gradski auto...za po gradu dušu dalo.Brzo smo došli u stan..njegov....Večera....sve je bilo posloženo....mikorovalna spremna...ja spremna,on..više nego očito.Nije nam trebao krevet,na podu tepih mekan,sasvim dovoljno da ublaži valjanje naših tjela.ma nije nam smetalno ništa,prevelika želja,prevelika strast nas oboje.Nisam imala dovoljno ruku,ni on neprestanih zagrljaja,..činilo mi se kao vječnost,a onda opet kao tren dok smo zadovoljili nešto što se zove glad...za njim..za seksom

Prespavala sam kod njega,mislim,nisam spavala,,vodili smo ljubav..a onda milovali,šutjeli,pričali,smijali se...dočekali jutro...nenaspavni,nije važno,spavaćemo kasnije.
poslije doručka,otišla sam...obećao si javiti se..ali znam tvoje javljanje..opet se nećeš javiti,jako ,jako dugo.odlučna sam,ovo je bio rastanak?a možda nije?svejedno..volim te.a ti to znaš..zato se i vraćaš,ali dokle?do neke nove ljubavi?
yacha @ 12:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 2, 2016
dolazila je brodom,nije htjela da je dočekam na pristaništu..i nisam,ali sam sa brda pratio dolazak trajekta..vidio sam njen auto kada je cestom polako vozila prema gradu......nisam se javljao ..čekao sam noć....dočekao...

pokucao na vrata..ulazim...soba u mraku..stoji na vratima balkona..iza nje svjetlost mjeseca.prozirna spavaćica otkriva golo tijelo......nisam govorio..odložio sam vino na stol..skinuo sako,izuo cipele.otkopčao hlače,svukao bokserice...osjetio sam napetost u preponama...željo...željo neispunjena....poljubac na usne,ruke su mi drhtale,nakon toliko vremena biće moja......rukama joj obuhvačam glavu,mičem kosu sa lica i spuštam poljubac žudnje na usne..vruče su.odaju pohotu....moju i njenu..odvlači me na ležaj...legne..širi noge..zabija mi glavu među prepone....spuštam se na koljena...jezikom plazim po usnama vlažnim.....ruku stavljam ispod guze....dižem je,dižem,i dižem se do prsa,grickam bradavice.dignute,,,ružičaste...ulazim u nju...zabijam se..opetovano,kao zaboravljenu lekciju..topla je,podatna,ugodna....prstima je milujem,usnama je ljubim...nemam dovoljno ruku da zadržim treptaj...nem adovoljno mjesečine da obasja snenost očiju koje ljubim.moja je,nakon toliko vremena..žudnja izbija iz mene,iz nje..iz nas....igra počinje,traje...odgađamo završetak...ali samo na tren,a onda nas ispunjava drhtaj,zajednički ...vrisak iz njenih usana..oslobađa spajanje ljubavi....trenutak bivstva..trenutak spoznje....želim te opet draga...


 

flo...


yacha @ 08:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 1, 2016
ps.sa jednog mog starog bloga

 

nakon toliko vremena susret ...prošle su godine i godine..ponekad sam se znala sjetiti snažnog zagrljaja na rastanku..pisaću ti...ostalo je visiti u zraku.vlak je ubrzavao...nisam tračala za njim..stajala sam nijemo na peronu..bez suza.znala sam da je to poglavlje završilo....
pun nade krenuo si dalje...dobio odličan posao..ništa te nije sprečavalo...a ja...

pomaklo se,oživjelo je....imam djelić tebe...čuvaču ga kao oko u glavi....
dominik je bio lijepa beba...brzo je rastao....nisam nikada rekla da nosim naše djete...
uvijek si skretao temu kada bi počela ozbiljno pričati o našoj vezi..nije te zanimalo...pamtim samo sate provedene u tvom zagrljaju...ljubavi ustreptaloj..a rekao si:samo mi ne reci da me voliš.i nisam..nikada
osim malenome...pričajuči mu priče iz mašte..bajke o živjeli su još dugo sretni...

sada je dominik u srednjoj školi..išli su na maturalac u london..i u obilasku  oxforda....prisustvovali su predavanju poznatog antropologa...koji ga je oduševio....upoznali su se....čudno..kaže mi sin...smijali su mi se moji da sam slika i prilika sir garya...eto vidiš mama...svako od nas ima svoga dvojnika...i gospodin Gary je bio oduševljen ..frapantna sličnost...al neznam kaj mu bilo....kada sam rekao kako mi se mama zove...samo je problijedio....valjada mu bilo vruće...uglavnom pitao je profesora da li može održati predavanje na našoj gimnaziji....mama...što je tebi pak sada....i može..dolazi iduči tjedan....mama....daj odi leć...a jesu ti stariji neki čudni...i onda se čude što djeca neće s njima pričati..mrmljeo je sebi u bradu..odlazeći na igralište.

same su tekle...godinama suzdržavane...potekle su..sva tuga,jad ,sreća.....odlazila je s njima...neka teku..moram biti čvrsta...moram.


neko zvoni....otvorim vrata..mladić  ..drži buket poljskoga svijeća i podsjetnicu...za vas gospođo....
otvorim pismo...u petak u 18..hotel esplanada..Igor

sjedio je..staložen..drugačiji nego prije...prosjed...besprijekorno odjeven....čaša žestice ispred....
usato je kad sam prišla....gledao...upijao pogled mojih očiju....uhvatio me rukama za lice..spustio usne..i ljubio me..ljubio....milovale su me te usne..godinama neljubljene,grlile me ruke..stolječima negrljene...srce ledeno...srce kameno...srce ljubavno..poklonjeno jednom..više nikada nikome se nemože darovati.tako je bilo i biće.

moj je? spustila sam pogled....ako misliš...ne ,ne mislim....znam da je...ne želim ga uzeti...reci mi..molim te reci mi da je....
olakšanje koje osjetih....terte koji sam nosila....tajnu koju nisam djelila....izrekla sam..
volim te Sonja.uvijek...svih ovih godina....ali morao sam nači mjesta svom nemiru...morao sam smiriti duhove dječaka željnog svega...slobode odabira..slobode kretanja...slobode življenja..a spoznah da je največa sloboda biti uz nekoga...koga voliš..sloboda bez dragih ljudi je kao more bez obale...kao nebo bez sunca....pustoš...

hočeš meni dozvoliti da mu kažem..pitaš....osmjehneš se i gledaš prema vratima hotela....pogledam i ja...dominik...prilazi....zbunjen...upitnik mu se vidi u očima...sine....imamo ti nešto reči....

ps.sa jednog mog starog bloga

yacha @ 12:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
pogleda
Flag Counter
 
Index.hr
Nema zapisa.